...
"Ne vjeruješ mi."
"Hm."
"Želiš li otići piti? "
"Sutra. Sama. Molim te,idi. "
"Ne želim te ostaviti. Voli"
"-Idi."
"Nemoj me prekidati."
"Molim te."
"Prvo mi to reci. Tek toliko da zadovoljim svoju želju."
"Znaš da to ne mislim više. "
"Znam... Ali reci to."
"Volim te."
***
Bilo je još jako rano,ali u luci je bilo ljudi. Ribari su tek dolazili sa svježim ulovom kako bi to rasprodali na lokalnoj tržnici. Nešto dalje od skupine ribara sjedila su dva mladića očito još lagano opijena od izlaska. Osjetila je kako bazde po jeftinom crvenom vinu. Ali i po krvi. Jedan od njih razrezao je ruku na kamen kada je pokušavao zaplivati,ali se umjesto toga samo spotaknuo na oštro kamenje. Miris ju je očarao. Osjećala je da joj ovoga puta jedan sigurno neće biti dovoljan. A možda ni dva. Bila je tik iza njih prije nego bi običan čovjek bio sposoban stvoriti misao o takvoj radnji. Odvukla je jednog u mrak tako brzo da se drugi nije stigao ni okrenuti. Zarila mu je zube u ozlijeđenu ruku rujući kroz meko meso i mrveći kosti. Nastavila je do vrata. Nije samo pila krv,već ga je polako i jela. Zavukla mu je ruku kroz prsni koš i izvukla toplo srce. Miris ju je bacao u ekstazu. Ispila ga je i već napola sasušeno počela jesti.
Nije joj bilo dosta. Vratila se i po drugog.
***
Hodam sama. Jesam li to stvarno zaslužila? Iskreno? Nisam ubijala kao on. Neću ubijati kao on.
O Bože,kako izgledam. Užas. Kao živa smrt. Ja i jesam mrtva. Ali ovako? Smrt. Odvratno izgledam.
Kosa mi je siva i beživotna,tih par dlaka što su mi još i ostale na glavi. Umrijet ću,zasigurno,ako nastavim.
Što god je potrebno,samo da dođe. O,kako želim da dođe. Ne mogu ga izbaciti iz misli. Ne mogu postati ona životinja luda za krvlju koja sam mislila da budem nakon ovoliko vremena bez te slatke crvene tekućine opojne arome. Patim. Želim to. Želim krv. Da li da ubijem? Da postanem životinja i da zaboravim na njega? Dakako,to nije moguće. Ali želim piti. Ubit ću neki par. Onaj koji izgleda najsretnije a koji se najviše svađa. Sličan onome kakvi smo mi bili. Proždrt ću im srca. Upit ću svaki dio njihove biti tako da i ja postanem dio njih i oni dio mene. Ali ja ću saživjeti i ostati,a oni će otići.
By: StoryHunter
"Zašto se smiješ?"
"Zar mi je i to sada zabranjeno?"
"Nije trenutak..."
"Da li je ikada zapravo i bio?"
"Nekada si uživala u ovome što imamo."
"Hm... Vidiš,da. U pravu si. Nekada i jesam uživala. Bilo je tako davno..."
"Ti si ta koja je sve promijenila."
"Nemojmo o tome. Molim te. Uživajmo u tišini."
"Još te volim."
***
Osjetila je žeđ. Duboko u srži svoga bića dražio ju je poznati osjećaj neizdržive želje. Morala je izaći iz stana i napiti se.
Zadovoljiti svoje ionako proklete nagone. Pitala se gdje li je sad. Da li se vratio i da li ju čeka. Prije no što je izašla kroz prozor pogledala je u ogledalo. Odraz joj je bio mutan,polako je kopnila od nedostatka svježe krvi. Svejedno je prošla prstima kroza kosu kako bi je popravila. Koža joj se blago počela povlačiti s noktiju upozoravajući je da je vrijeme da pođe i nahrani se.
Skočila je kroz prozor i dočekala se na noge. Bila je bosa. Ali to sada nije bilo previše važno. Krenula je kroz osvijetljenu ulicu prema dokovima.
***
"Bio je dobar prema meni. Kupovao mi je lijepe stvari koje prije nisam imala. Znaš,kupio mi je naušnice kako bi me iznenadio. Onako,iz čistog mira. Ali nisu bile obične te naušnice,naravno da nisu. Bijelo zlato i rubini."
"Nije li ti bilo dovoljno?"
"Nisam nikada trebala niti toliko. Ali nešto me kopkalo. Njegov izgled privlačio je poglede i ja sam se osjećala vrlo neugledno kraj njega. Naočit,crn,blijed,uvijek besprijekorno odjeven... Ja sam bila obična."
"Bila."
"Znaš,volim ga. Makar je čudovište ja ga volim."
"Nisi li i ti... Mah,zaboravi..."
...
"Pogledaj se. Umireš."
"Odbijam biti kao on."
"A što će biti kada se vrati i zatekne te ovakvu? "
"Napisala sam mu pismo,znaš. Ali nije mi odgovorio. Pisala sam mu o svojim problemima i dilemama i o tome kako se osjećam i kako mi nedostaje. Napisala sam mu da nije kriv,da mi je žao što sam sve ono rekla... Molila sam ga da se vrati. Također sam napisala... kako ću si oduzeti život ako se ne vrati. Znaš li što mi je odgovorio na sve to? Oprosti. Oprosti,i to je sve. Nije se niti potpisao ali sam znala od koga je. Od kojeg je to čudovišta koje me ostavlja da žeđam i trunem dok ne izgubim razum. Više me ubija što nije kraj mene nego ta prokleta žeđ. Ali,da sada mogu birati,ne bi mijenjala ono što sam tada odlučila. Vrijeme provedeno s njim vrijednije je nego cijela vječnost ovoga sada. Patim,dakako da patim... No,suze su se odavno sasušile na mome licu i jedino što mi je preostalo je da ga čekam."
"Mogu ti pomoći da ga nađeš."
"Ne,doći će on sam. Kada bude spreman,kada budem na rubu smrti,on će doći. Znam da hoće. Voli i on mene,što god ti mislio. "
"Nisam nikada rekao suprotno."
"Vrijeme je da odeš. "
"Vratit ću ti se sutra,da vidim kako si."
"Sutra neću biti ovdje. Odlazim."
"Znaš da ću opet naći."
By: StoryHunter
"Što ti se dogodilo?"
"Meni? Zašto bi mi se nešto dogodilo...?"
...
"Zašto bi se meni uvijek nešto...dogodilo? Zar ja ne mogu birati? Promijeniti se? Zašto se uvijek nešto mora... dogoditi?"
***
Bilo je jutro kada sam se vratila u stan. Toplina i miris unutrašnjosti očarali su me jednako snažno kao i svaki put dosad.
Navukla sam bijele rolete i povukla zastore kako sunce ne bi dopiralo kroz prozore. Zatim sam sjela u naslonjač.
Nije to bio nikakav poseban naslonjač. Jedan od onih običnih,sivih kakve ste mogli kupiti u bilo kojoj trgovini namještaja.
Ovo,naime,nije bio moj naslonjač. Pripadao je nekome drugome. Zapravo... Ništa u ovom stanu nije bilo moje,kao ni on sam. To je bio stan bivše konobarice. Djevojke koja je svaki dan provodila u zadimljenom kafiću tješeći oronula bića kako bi si zaradila za fakultet. Ali sada je sve to nemoguće. Djevojka je već neko vrijeme mrtva.
Stan nije bio velik. Tri malene prostorije sa zidovima obojanima u smeđe, gdje je nekada ona boravila.
Nije imala televizor. Niti radio,računalo. Od elektronike je jedino imala maleni telefon u kutu kraj tegle sa cvijećem.
Malo crveno cvijeće. Sada je već osušeno i mrtvo. Kao i ona.
Lijepa je bila. Djevojka. Rumeni obrazi,velike tamne oči i živahna kosa boje čokolade.
Sada više nema boje u njenom upalom licu. Jer... Ona je mrtva.
***
"Trčala sam što sam brže mogla. Cipele sam već odavno izgubila,bile su previsoke i nisam mogla u njima trčati.
Ali on me je sustizao. Stvor je bio brži.
Najednom se samo stvorio ispred mene. Smijao mi se,znaš. Bio je okrutan. Nije mi dao izbora i ja... Ja sam se već htjela predati no tada sam opet počela trčati i trčati što dalje."
"Kako te uhvatio?"
"Zagrljajem. Poljupcima. Tada kada nisam gledala."
By: StoryHunter
